Serial Experiments Lain
Fast forward na kraj recenzije: "Jedna od najboljih anime serija ikad!"
Stil i suštinu na filmu i televiziji retko ko uspe da sklopi. Svedoci smo modernog, arthouse filma koji dominira na području (vizuelnog) stila, ali sadržinski je prazan i tupav poput nedonoščeta neandertalca. Situacija u kojoj je film sa ideološke strane osmišljen i dubok, a tehnički pak zastareo i već viđen je takođe prirodan sled...
SE: Lain je, da ne verujete, kompletan i dominantan na oba polja. kako literarno-filozofskom, tako i na vizeuelnom nivou. Nikako bez svojih grešaka, ali toliko silovite ambicije da ona na momente čak i lomi, ali niti jednok trenutka ne pušta. Animirana serija koja služi kao intelektualna presa, nedokučiva zagonetka.
Lain je, kako se isprva čini, krajnje introvertna i dosadna mlada devojka. Takođe je "loša sa kompjuterima". Pak, suicid jedne učenice iz njene škole i uznemiravajući, posthumni mejlovi koji stižu mnogim učenicima, između ostalih i Lain, će sve promeniti. Ne volimo se posebno dugo zadržavati na opisu samog zapleta, jer se to neosporno pretvara u prepričavanje viđeno u pismenim zadacima osnovaca. Suštinska postavka na frontu post-modernog sajberpanka je, zapravo, sve što će vam i biti potrebno.
Se: Lain stoji spektakularno aktuelan i neprevaziđen (a što većini sajberpanka ne uspeva). U redu, izviknuće neko iz poslednjih redova, prošlo je nekih 15-16 godina od pojavljivanja serije. Da. Ali znamo koliko se internet, sveopšta moderna tehnologija i društvo samo promeničo u tom periodu i koliko pojedini sf filmovi iz devedesetih već danas deluju naivno, da ne kažemo i sasvim anahrono.
Da, serija jeste, ugrubo, o paralelnoj, virtuelnoj stvarnosti - The Wired - ali je istovremeno i mnogo više.
Ona je skaladan spoj nekoliko razigranih ideja koncepta koji svoje utemeljenje traže u filozofiji i manje ili više srodnim granama ljudskog umnog delovanja.
Ideološki serija je pre svega postavljena na osnovama teorije uma, funkcionalizma i kognitivne psihologije. Ona se bavi nekolicinom povezanih i ne direktno povezanih tema i ideja, ali suštinski, osnova jeste - samo postojanje čoveka u modernom svetu. Golica um dubinski, ljušteći ga poput crnog luka, sloj po sloj. Osnovni nivo jeste sajberpank proistekao svakako iz radova Filipa K. Dika i Gibsona, ali ide dubinski do Žana Bodrijara, pa i Platona samog i njegoove pećine, kao izvorišta cele ideje. No, gledanje na problem postojanja kao projektovane simulacije ili u modernom dobu programirane, sajber stvarnosti nije sve ovde. Jako oslonjena na modernu psihologiju, kao i neku vrstu metafizike pamćenja, serija se bavi ljudskim sećanjem, postavlja ideju da samo ono što je zapamćeno jeste se i desilo. Ideja je jasno idealistička, na tragu Kanta i Hegela, kao što se i čitava serija oslanja na radove ta dva filozofa. Sama ideja jeste jeziva, pošto je jasna varljivost našeg pamćenja. Jasna je ideja da je svako sećanje zapravo sećanje na... sećanje, ne na realnu, stvarnu situaciju koja je za nas, pred našim očima odihgrala samo jednom i nikada više. Beskrajni niz fotokopija. Sve bleđe i nejasnije. Ekvivalent igri gluvih telefona.
Sećanje je sva stvarnost, a sećanje je varljivo i falično. Selektivno.
I tako dalje. Dok vas sasvim ne sludi. Dok ne budete znali šta je stvarno, a šta je virtuelno. Šta i ko je Lain. Da li ona uopšte postoji? A, njen svet? Svetovi?
"Dosije X" teorije zavere, postmodernističke halucinacije i sve više i više pitanja.
Možda sama serija najbrutalnije dominira na nivou nečega što bi morali nazvati sajber metafizikom 21. veka. Gde je ljudska duša zamenjena avatarom u virtuelnom svetu. Gde sam Bog, možda, obitava upravo u toj digitalnoj ravni. avatari u onlajn igrama, profili na društvenim mrežama i svemoćni administratori nad nama.
Uz sve to, dolazi nam i ideja ostvarenog kolektivizma kao posledice-cilja globalnog povezivanja čovečanstva na virtuelnom nivou.
Nemojte se plašiti - ne morate biti načitani knjiški crvić, biti sistematski upoznati sa razvojem filozofije, sociologije i psihologije da bi ste uživali, u suštini i razumeli ovu seriju, samo, eto, što je vaše znanje na tim poljima veće postoji šansa da ćete više nivoa otkriti, više uživati u moćnoj interakciji između autora umetničkog dela i konzumenata istog koja stoji na suprotnoj strani holivudksog serviranja svega u plastičnoj kesi, "drive through mcdonalds" kultura, loše meso, plastično povrće, sažvaće, nagoji se, produži dalje. Ne, ovo je umetnost u svom pravom, nepatvorenom obliku.
Nemojte se plašiti - ne morate biti načitani knjiški crvić, biti sistematski upoznati sa razvojem filozofije, sociologije i psihologije da bi ste uživali, u suštini i razumeli ovu seriju, samo, eto, što je vaše znanje na tim poljima veće postoji šansa da ćete više nivoa otkriti, više uživati u moćnoj interakciji između autora umetničkog dela i konzumenata istog koja stoji na suprotnoj strani holivudksog serviranja svega u plastičnoj kesi, "drive through mcdonalds" kultura, loše meso, plastično povrće, sažvaće, nagoji se, produži dalje. Ne, ovo je umetnost u svom pravom, nepatvorenom obliku.
Serija ne žuri da postavi sva svoja pitanja, isprva samo gradi određenu mističnost, jaku atmosferu i lagano nas unosi u svoj svet, da bi pred kraj sva ideološka dubina pala na naša pleća, zakucala nas na zemlju, zbunjene, bez daha i uma silovanog jako. Do kraja ne dobijamo konačne odgovore, nego čini se samo još pitanja, još materijala za razmišljanje. Što, nikako, ne znači da je kraj loš - on je upravo onakav kakav bi trebao biti, intrigantan.
Suštinski, SE: Lain se odvija poput filma Dejvida Linča sa kraja devedesetih godina prošlog veka - postmodernistički nadrealizam u svojoj najboljoj, najmističnoj formi. Razmišljajte u pravcu Mulholland Drive-a i Lost Highway-a.
Poželećete, verovatno, da potrčite u jednom trenu ka internet objašnjenjima pojedinih epizoda ili čitave serije - nemojte. Odmorite. Porazmislite, pa na posletku - pogledajte još jedanput ili dva puta.
Trinaest epizoda po dvadeset minuta... ukupno neće oduzeti mnogo više vremena od prosečnog filma Pitera Džeksona, a čak će i četvrta repriza ove serije doneti više zabave i saznanja, nego li valov pun pomija pomenutog kvazi-vizionara.
Vizuelno.
Serija je divna.
Režija je takva da podseća ponajviše na savremenog Džima Džarmuša, sa jako dugim, repetitivnim, prelepim kadrovima koji pucaju od, da tako kažemo, urbane atmosfere, depresije i praznine post-industrijskih gradova. Baš poput Džarmuša i ovde muzička pozadina u građenju atmosfere i određene simbioze sa vizuelnim jeste jako bitna...
Uz to, pojedine scene su ravno prelepe, posebno duge šetnje gradskim ulicama, koje su ekvivalent pregoreloj, predugoj ekspoziciji, sa jako stilizovanim senkama. Ili beskrajnog vrtenja slika bandera i silnih žica i kablova koje povezuju i vezuju ovaj svet. Porobljavaju.
Sve je rečeno.
Jedna od najboljih anime serija ikad!




0 comments:
Post a Comment