Summertime Rogue-lite Masochism pt. V - Rogue Legacy
Poslednji deo našeg letnjeg serijala o roguelite igrama posevećen je upravo igri čiji su dizajneri prvi i upotrebili dotični izraz. Ovde, kao i kod mnogih drugih igara svrstavanih u taj "žanr", vidimo koliko to malo znači. Žanrove na računarima je često definisao način izvođenja - FPS, TPS, TBS, RTS, point&click adventure... dakle načini na koje pojmimo igru, kako istom upravljamo ili vreme u kome se one odvijaju su suštinske za nas. Roguelite je ipak niz mehanika koji nije toliko bitan za ultimatibvnu žanrovsku odrednicu, pa tako pisali smo i o Zigguratu koji je zapravo FPS, dok je Rogue Legacy o kojem je ovde reč u svojoj biti akcioni platformer u maniru Castlevania i Metroid igara, za koje već postoji opšte prihvaćena žanrovska niša - metroidvania. To su platformske, side-scrolling igre sa jakim akcentima na borbi i istraživanju, potonje podrazumeva i dosta backtrackinga pošto napredovanje lika u toku igre omogućava pristup ranije nedostižnim deonicama.
Rogue Legacy je upravo prosečna metroidvania sa zanimljivim roguelike obrtom. U ulozi ste viteza koji ulazi u čudan, posednut zamak koji ima i mračne tamnice ispod i opasne tornjeve iznad, a na drugom kraju je i čarobna šuma prepuna čudnovatih stvorenja... Nosite predimenzionirani mač, mašete istim, ubijate karakondžule, skačete po drvenim platformama ispod kojih su metalni šiljci... Sve na prvu deluje sasvim uobičajno i... onda umrete nakon 3 minuta. Dolazimo do prve zanimljive inovacije - pre početka sledeće partije birate jedno od tri deteta pokojnog junaka da sa njim igrate. Potomci redom imaju neke prednosti, ali i poneku manu (melanholična ličnost svet vidi u sepia filteru, disleksični junak ne ume da pročita natpise, možete biti džinovske građe što će istovremeno učiniti da imate dugi domašaj oružjem, ali i da postane ogromna i laka meta za dalekometne napade, nasuprot tome možete biti i pauljak...). Zatim trošite novac koji ste stekli u prethodnom run-u.
Ispred zamka nastaniće se nekoliko NPC-a, od kojih su najbitniji kovač kod kojeg ćete moći da kupite oružje i komade oklopa koji će i najefektnije i najbrže podizati atribute vašeg lika, kao i žena kod koje ćete uzimati magične rune koje će vam doneti razne nove sposobnosti poput duplog skoka, veće brzine... Rune funkcionišu kao i oklop - po jedna ide za svaki deo tela, a ponavljanje istih na više mesta podiže statistiku za dotičnu veštinu. Za opremu, ako i rune, je potrebno naći plan po kome će biti spravljeni, iste nalazite u zamku... Kada toga nema, novac ćete trošiti na kompleksan i masivan sistem stalne progresije. Možete podizati količinu zdravlja i mane, statistiku napada, odbrane i niz drugih stvari, kao na primer i nove klase i naprednije verzije istih. Potomci između kojih birate su podeljeni u razne klase: magovi, tenkovi, klasični, balansirani heroji, nekromanseri, samuraji... svaki od njih u velikoj meri menja način igranja. Nekromanseri piju krv svojih žrtvi, samuraji su brzi i ubitačni, ali i ranjivi, magovi crpu manu iz stvorenja koja ubijaju i imaju jače čini...
Ispred zamka nastaniće se nekoliko NPC-a, od kojih su najbitniji kovač kod kojeg ćete moći da kupite oružje i komade oklopa koji će i najefektnije i najbrže podizati atribute vašeg lika, kao i žena kod koje ćete uzimati magične rune koje će vam doneti razne nove sposobnosti poput duplog skoka, veće brzine... Rune funkcionišu kao i oklop - po jedna ide za svaki deo tela, a ponavljanje istih na više mesta podiže statistiku za dotičnu veštinu. Za opremu, ako i rune, je potrebno naći plan po kome će biti spravljeni, iste nalazite u zamku... Kada toga nema, novac ćete trošiti na kompleksan i masivan sistem stalne progresije. Možete podizati količinu zdravlja i mane, statistiku napada, odbrane i niz drugih stvari, kao na primer i nove klase i naprednije verzije istih. Potomci između kojih birate su podeljeni u razne klase: magovi, tenkovi, klasični, balansirani heroji, nekromanseri, samuraji... svaki od njih u velikoj meri menja način igranja. Nekromanseri piju krv svojih žrtvi, samuraji su brzi i ubitačni, ali i ranjivi, magovi crpu manu iz stvorenja koja ubijaju i imaju jače čini...
Nakon što potrošite novce, ponovo ulazite u zamak i primećujete d asu sobe drugačije nego prošli put. U suštini ovde nemamo potpuno proceduralno generisanje, već unapred dizajnirane pojedinačne sobe koje se samo naumično lepe jedna za drugu čineći uvek malo drugačiju celinu. Soba i nema previše, pa ćete vrlo brzo sve znati napamet.
Novi pokušaj i... ginete nakon 5 minuta.
Igra je preteška.
Igra je nepošteno preteška.
Istina je, nikada nisam bio posebno dobar u ovakvim naslovima - originalnu Castlevaniu ne mogu preći bez emulatora i korišćenja savestate opcije do iznemoglosti, na primer - ali jasno je da je igra balansirana upravo sa robustnim sistemom progresije na pameti. Morate igrati kao ludi i mazohistički ginuti, pritom skupljati zlato i trošiti ih na beskrajni niz sitnih i dosadnih apgrejdova kako biste mogli lakše da se izborite sa hordama prejakih monstruma. Postajaćete i realno pomalo bolji u borbi i skakanju, upoznavati neprijatelje, lakše izlaziti na kraj sa njima, ali većina progresa ovde se svodi na to da je statistička razlika između njih i vas vremenom manja i da zapravo imate šansu da ih porazite.
Igra je nepošteno preteška.
Istina je, nikada nisam bio posebno dobar u ovakvim naslovima - originalnu Castlevaniu ne mogu preći bez emulatora i korišćenja savestate opcije do iznemoglosti, na primer - ali jasno je da je igra balansirana upravo sa robustnim sistemom progresije na pameti. Morate igrati kao ludi i mazohistički ginuti, pritom skupljati zlato i trošiti ih na beskrajni niz sitnih i dosadnih apgrejdova kako biste mogli lakše da se izborite sa hordama prejakih monstruma. Postajaćete i realno pomalo bolji u borbi i skakanju, upoznavati neprijatelje, lakše izlaziti na kraj sa njima, ali većina progresa ovde se svodi na to da je statistička razlika između njih i vas vremenom manja i da zapravo imate šansu da ih porazite.
Teoretski jeste moguće iz prve kompletirati naslov, ali to jeste argument koji možemo da upotrebimo i za ovu situaciju - teoretski je moguće preći originalni Doom na najvišoj težini čak i ako bismo iz njega izbacili sve health pick-upove.
Borba je jednostavna - imate mač i jedan jedini napad sa njim, uz dodatak neke specijalke koju možete aktivirati ukoliko imate dovoljno mane, što dalje znači da zaista ne iziskuje neki visok nivo skilla, koliko upravo poznavanje neprijatelja i pažljivo izbegavanje njihovih napada - no, to je i prečesto na ivici teoretski mogućeg.
U samom zamku i njegovoj okolini nailazićemo na poneku zanimljivost, pa je samo istraživanje relativno zabavno. Poneka soba je tu da bismo se kockali i često tragično zajebali, u nekim autori probijaju četvrti zid i pričaju o procesu razvoja same igre, a kroz raštrkane unose u dnevnicima sastavljamo i malu, atmosferičnu priču koja je napisana u maniru radova Brema Stokera i Lavkrafta.
Grafika je jednostavna, 2D i pikselizovana. Meni se lično ne dopada, iako je poneko čudovište fino dizajnirano, a okruženja sveukupno jesu prijatna oku i pamtljiva - bez obzira da li su u pitanju tamnice, mistična šuma ili tornjevi svaki deo ima svoju atmosferu i posebnost.
Neosporna je zaraznost Rogue Legacy-a. Isprva jesam grabio svaki slobodni trenutak da obrnem nekoliko runova i probam makar malo dalje da stignem. Jednostavnost, brzina igranja zajedno sa kratkim pojedinačnim sesijama jeste idealno za prilike kada ne želite da se kuvate predugo za kompjuterom, ali spoznaja da vas auori ipak vuku za nos vređa i kvari sveopšti utisak.
Samo igranje bi trebalo da bude dovoljno, dovoljna nagrada i pobuda, ali da se ne lažemo - ne volimo kada imamo osećaj ultimativnog bacanja vremena, kada gubimo i ginemo zaredom i svaki put krećemo od nule. Autori Rogue Legacy-a nisu taj problem roguelike igara rešili na pravi način, oni su učinili permadeath mehaniku maltene nagradom - gotovo svaki put nakon smrti imate dovoljno novca za neku upgrade, koji iako suštinski slab i nebitan, makar laže hrčka u vama i tera vas na još jedan run.
Postoje nemerljivo bolje metroidvania igre, kako one koje su izlazile devedesetih, tako i dva tuceta modernih naslova, a svakako postoje i mnogo bolji roguelite komadi od ovog, ali RL ima svoj šmek i mesto pod gejmerskim suncem. Kratke partije, simpatičan, vedar ton sveopšte igre, ali na momente jeziv i isčašen, igra ima svoje vrednosti i možda je jedina žal što nismo videli nastavak koji bi ispravio neke od suštinskih nedostataka.